Pričopredstava Zunzarina palata

Foto Zoran Lazić

“Zunzarina palata” Brane Cvetkovića, je poema koja čini čuda. A evo i kako.
Narodnu biblioteku Doboj, u kojoj radim, povremeno posjećuju grupe djece, najčešće iz škola i vrtića.  Pričopredstava, osmišljena na osnovu “Zunzarine palate”,  učinila je da te posjete budu češće.
Posle jednog telefonskog razgovora sa vaspitačicom  koja je najavila dolazak djece u obilazak Biblioteke, krenula sam u potragu po policama za nekom pričom koju bih djeci tom prilikom pročitala. Priča je brzo odabrana, ali…
Kada treba da se nađem licem u lice sa dvadeset, pedeset ili trista pari malih radoznalih očiju, sklopim kapke i zamislim tu situaciju. Kao da smišljam scenario za film.
Ja ispred tri ili trista, svejedno je, otvorenih srca čija pažnja treperi a vrlo brzo može i da odleprša sa priče tamo negdje, na drugaricu recimo, ili muhu u letu, sjenku na podu…

 

Foto Zoran Lazić

 

U tom smišljanju, obično „sine“ neka ideja a to je ovog puta bila misao da likove priče “oživim”.
Od svoje djece sam posudila neke “industrijske”, gotove igračke za ovu namjenu. Ostale sam napravila, od raznih vrsta papira, rolni toalet papira, plastičnih čaša za kafu, itd.

Lonac, tj. “palatu” sam donijela iz svoje kuhinje. Bilo je to obično, plastično lonče, kome je ono “obično” dosta pomoglo: djeca su, na moju molbu, zatvarala oči i maštom pretvarala plastični lončić u veliki lonac (u kome mame i bake kuhaju supu!).

Kada je prva grupa, od tridesetak djece uzrasta oko sedam godina, stigla na dječije odjeljenje,  Zunzara plavoruha, Zujić Zuka, Kreketuša Puniguša, mišić Micko Svebigricko, Zečinjak Kupušnjak i Medo Medenjak su počeli da oblijeću i kruže oko ušiju i očiju, dočaravajući djeci svakim zukom, grickom, kreketom, migom brka ili geganjem, čaroliju priče. Uši su se ćulile, oči otvarale.
Na kraju mali prepad, jer se lonac na stolu prevrnuo kada je umorni medo na njega sjeo!

A zatim smijeh i pljesak.
Poslije Premijere pričopredstave, Biblioteku više nisu povremeno posjećivale grupe djece.
Dolazili su čak i iz okolnih mjesta  da čuju (i vide) „Zunzarinu Palatu“.

Foto Zoran Lazić

U početku sam brojala djecu ali poslije broja od preko pet stotina, lakše mi je reći da je svako dijete od  dvije do jedanaest godina posjetilo Narodnu biblioteku Doboj zbog ove divne priče Brane Cvetkovića i male, amaterske predstave.
A to je danas, vjerujte, pravo čudo!

 

 

Ivana

Ivana

Povezani postovi