Baš sada!

Znaš onu situaciju kada konačno sjedneš, umorna od nošenja teškog dana na bolnim leđima.
Planirala si da sebi posvetiš narednih petnaest minuta.
Nije važno kako ćeš ih ispuniti, važno je da ti prija.

I baš tada, začuješ: „Mama, možeš li doći da te pitam nešto?“.
Fino i kulturno upita dijete, čekajući odgovor.
„Je li moram baš sada, samo što sam sjela?“
Kulturno ali bezobzirno odbrusih ja, aždaja.

A kada?
Pitam se kasnije, pošto nisam ustala BAŠ SADA, a ni poslije.
Ustala sam, ali zaboravila na djetetovu od mame traženu sekundu pažnje, od jedine osobe koja je možda mogla da joj da, ili pokuša dati, odgovor na neko pitanje. Pitanje koje je bilo spremno podijeliti samo sa mnom.
Sa mamom.
Kakva prokockana situacija!
Džaba mi sada neprospavana noć koja neće vratiti izgubljeni ulog-čarobni trenutak neki, za koji sam morala u sebi pronaći mjesta, a nisam.

Nas dvoje i predmet djetetova interesovanja.
Petnaest minuta. Barem.

E, to prija.

Ivana

Ivana

Povezani postovi