KLIK!

Čitate li vi ovo i slična pisanija po netu?

 

Šta vas potakne, recimo, da baš ovaj tekst iscijedite do kraja?

Ubijate dosadu?

Bježite od realnosti ?

Samo ste radoznali?

Hoćete li preletiti po tekstu površno kao neki nezainteresovan i/ili previše zauzet doktor prilikom pregleda bolesnika koga će za pet minuta izlaska iz ordinacije strefiti srčka (naravno, doktor to nije otkrio)?

Ili možda nastavite sa čitanjem?

Češće, prelet – klik, idemo dalje.

I tako u nedogled klikćemo po moru često bespotrebnih informacija.

Da, i ja to radim. 

U stvari, ja sam kao današnji osnovac. Prenatrpan informacijama od kojih, daj bože da nešto zapamtim. Ili, ne daj bože da sve ovo zapamtim!

Pa u ovom globalnom selu nema šta nema. Znate i sami.

A mi pojedini, kao pijanci koji teturaju drumom i ne znaju u koju krčmu da svrate na još jedno. Pa tako svraćaju u sve redom na još jedno, još jedno…

Zainteresovati sebe za nešto sem onoga što se nalazi na internetu,  ja zovem uspjehom u današnjem informatičkom dobu. Zašto? Pa zato što ćete, vjerovatno, potrebnu informaciju prije naći na netu nego je dobiti na nekom drugom mjestu.

Brzina. Eto odgovora. A vrijeme je novac.

I tako, polako ali sigurno, članovi ovog, kako vole da ga zovu teoretičari, savremenog društva postaju mrežasti kičmenjaci (savijene kičme doduše) koji će polovinu (?) života provesti ozračeni radio, mikro, infracrvenim i drugim talasima sa: mobilnog, tableta, ajpeda, ipeda, laptopa, čipa, satelita i ko zna kojih sve dostignuća tehnologije, upijajući niz (binarnih) informacija od kojih će im samo nekolicina biti od stvarne koristi.

U svakom momentu neko koga poznajete upecan je u ovu  mrežu. 

Šta je sa stvarnošću? 

I razonoda nam postade interesantnija ova na internetu nego ona koju možemo stvoriti sami ili uz kokerovsku malu pomoć  prijatelja.

Kako je sve funkionisalo prije, bez OVOLIKOG napretka? Nema mreža, Fejsbuka, a rijetko ko je imao i (fiksni) telefon. 

Momak čeka djevojku pred školom, a u rukama mu nije posljednji krik savremenog načina  komuniciranja. Već, ruke su u džepovima, ili ih lomi od nervoze dok čeka. A dok čeka, možda i razmijeni koju RIJEČ sa poznanikom-prolaznikom jer nijedan od njih NE BULJI u smartphone. Kao većina, danas.

Prije ako nisi uradio domaći zadatak   otići ćeš kod druga/drugarice da ga prepišeš.

A ne-škljoc putem 5, 8, 20 MP (HD), send i to je to. Nema izlaska, pomijeranja sa mjesta, druženja.

A da ne govorim o samom pojmu prijatelji. Da, onom na Fejsbuku. Čuj, prijatelji, a nikada se ni vidjeli nisu. A i ako jesu – nisu prijatelji. Jer prijatelji povjeravaju tajne jedan drugom i dijele lijepo i ružno. Jedan sa drugim. A ne sa svima umreženim.

Mada, iz tog online načina upoznavanja i povezivanja ponekad ima i pozitivnih refleksija – rađaju se ljubavi, veze.

„Da li je vaša ljubav na klik od vas?“ – pročitah negdje.

Od lupanja motikom po glavi izabranice do slanja stikera sa cvijećem. Napredak! Priznajem. Od stikera glava ne boli. Valjda.

Ne, nismo mi sami odgovorni što smo upecani u mrežu. I nemam ništa protiv. Naprotiv!

Ali fali nam mogućnost izbora. Nedostaju  drugi, kvalitetni načini druženja, zanimanja, obrazovanja.

Nedostaje taj začin u vidu praktičnog iskustva,  pa da jelo bude gotovo i ukusno.

Dođoh tako do pitanja -Koje su stvarne vrijednosti današnjeg društva?

KLIK!

Šta drugo?

Ivana

Ivana

Povezani postovi