Nazad u rikverc*

*(Tekst pisan nakon velike poplave grada Doboja 14. maja 2014)

 

Naprijed?
Unazad?
KUD( Idioti)? -Nikud!

Tu sam.
Samo-ko sam?
Gdje sam?
U onom istom gradu? Ista ja?
Ne.
Ne znam za grad. Nije isti, ali obnavlja se nevjerovatnom brzinom. Ne mislim to baš toliko u pozitivnom smislu, već kolika je katastrofa bila, ljudi se dobro snalaze.
Barem oni koji su preživjeli i, da, naravno, koji su ostali normalni.
Svi govorimo: „Ma neka smo živi i zdravi! Sve ostalo se nadoknadi.“
Praktično gledano, tako je. Ali šta je sa strahom koji se uvukao u nas, u našu djecu?
Već me pitaju: “Mama, kad uselimo u stan, je li neće više biti poplava? Ili izjave uplašeno:“Ja ne smijem više biti sam u stanu.“
Da, tog jutra smo ih odveli u vrtiće ili škole ili ostavili same. Dalje ne smijem.
Ni misliti šta je moglo biti, ni pisati. A da je bila noć???
Možemo li nastaviti živjeti slušajući kapi kiše kako padaju?
Kako sada da živim u ovom gradu gdje se moglo dopustiti tako nešto?
Ja, optimista, puna adrenalina i želje da nešto konačno krene da se okreće udesno.
Ne više ulijevo.

Hm.
Šta sad reći?

Sada sam domicilna izbjeglica kojoj je dosta maski i rukavica, humanitarne pomoći, zapisnika i kartica.
Želim nešto što se ne dijeli po punktovima i paketima, a to je odgovor na pitanja:
“Šta sada? Da li ja to treba da renoviram nešto što je već renovirano. Da li ja to treba da stvaram nove uspomene? Šta bi sa mojim uspomenama?“

Želim i slobodu, a toga nema u šleperima!

Želim stari život i staru sebe!

Pošto želim nemoguće, primjenjujem nedavno pročitano: Mic po mic – kretanje.
To je praktično.

Jer ja sam volja i strpljenje sada.
Jer ja hoću dalje.
Barem to i bilo nazad u rikverc.
Ipak se okreće.

(Da, to sam ja. Malo sam se promenila.)

https://www.youtube.com/watch?v=vn7WwL0orJA

 

Ivana

Ivana

Povezani postovi