Second Hand Shop

Sjećam se nekih predratnih 90-ih godina, kada smo izlazili u tada popularne diskoteke. Iz Njemačke je tada, na odmor, dolazila prijateljica obučena – extra. Ono, sve u rock&roll&hippy fazonu.

Sve što pitam gdje je kupila, kaže U Sekend hendu.

Nikad čula, a kamo li vidjela. Ne znam ni izgovoriti, o prevodu da ne pričam.

– Ma, to ti je prodavnica polovne odjeće, kaže ona.

– Svašta, nezamislivo, pomislim ja.

Nakon jedno osam godina ušla sam prvi put u ovakvu vrstu prodavnice u Banja Luci, na Laušu.

Kuća, a u prizemlju, haos. Odjeća od poda do plafona. (Ne znam kako sve to ne ispadne kroz vrata kada se otvore.)

Uđem. Tada se roba prodavala na kilogram. Kao voće ili povrće na pijaci. Pretražim malo, nađem hlače “vijetnamke”  – original, što bi rekli na buvljaku.

– Koliko?

– Sedam maraka.

Kupim. Ko ne bi kuipio?! Više nikad nisam našla tako dobre i kvalitetne hlače.(Da, mogla sam ih kupiti u nekoj od elitnih radnji po dvadeset puta većoj cijeni. I to u Beogradu tek!)

Pogledam danas Doboj.

Pun Second Handova. Prosto dođe i meni da otvorim jedan. Toliko su postali “zamislivi”, a znam i prevod: prodavnica odjeće koja nije nova.

Samo, prodaja nije na vagu, a cijene su otprilike kao u buticima u glavnoj ulici.

Digli ljudi cijene kao da njima hoće da dostignu vrh solitera u New Yorku!

Majica – 10 km. Baka da kupi ofucani kaput, pita:

– Koliko sine košta ovaj kaput?

Čova izvali:

– 40 km.

Mislim.

Nema smisla, ljudi. Ako je polovna odjeća, dajte nam i polovne cijene.

A onda i ovim zapadnjacima kao da je ponestalo inspiracije za kupovinu garderobe (koju će nakon određenog vremena skladištenja u podrumu konačno odlučiti da daju u polovnu odjeću), pa je sve u istom fazonu.

Hm, pošto ovaj tekst ne bih mogla pisati, a da prethodno nisam praktično iskusila kupovinu u najpoznatijem sekend hendu kod nas, odem neki dan, subota – kažu tada stiže roba.

Vjerovatno ste već čuli da je svako-kupio-nešto-za-marku-kod-Šaze.

Put do tamo bio je sam po sebi dovoljno avanturistički: truckanje u gepeku caddyja iz koga, kroz onaj mali prozorčić, šleperi zaista izgledaju kao piramide (a ja sam se osjećala kao mrav).

Parkiramo, izlazimo. Parking prilično popunjen. Ulazim u sekend (Objekat je obezbjeđen video nadzorom!).

Bum!

Pošto sam navikla da police na zidovima budu okružene knjigama(ispred kojih stoji jedno ili dvoje ljudi), bila sam šokirana onim što sam vidjela. Iz polica koje su okruživale veliki prostor u unutrašnjosti radnje, visili su rukavi i nogavice raznih materijala i boja,providne zavjese, kaiševi, šalovi, kućni ogrtači, pertle, štikle… I bog-te-pito šta se sve još ovdje nije moglo naći. Nisam znala na koju stranu da krenem ni šta trebam da radim.

Zbunjeno stojim i posmatram žene koje tako vješto premeću rukama tražeći neki odijevni predmet, kao da će im na kraju i platiti za taj trud. Tek tada shvatam puni smisao onog hand u nazivu (fali samo woman ispred)!

Pitam iskusniju za ove poslove, drugaricu s kojojm sam i došla:

-Šta sad?

-Burlaj! – brzo odbrusi.

Ok. Ufuram se između pet, šest teta kojima znoj kaplje niz čelo(što je bilo bolje vidjeti nego osjetiti miris onog ispod pazuha) i počnem.

Bože, je li vam se ikada desilo da zamalo ne umrete od prašine? E pa, meni jeste, tada.

Ali, nisam odustajala. Upornost je vrlina, kažu.

Ispred kase sam. Plaćam  tri stvarčice, vadim, tri markice.

– Četiri marke! – kaže kasirka.

Osvrnem se, provjerim – jeste kod Šaze sam, svako koga poznajem kupio je ovdje nešto za JEDNU marku?!

Gledam je upitno. Shvata u čemu je stvar.

– Ovaj džemper je DVIJE marke! – reče zatim kasirka, okrećući u rukama džemper, dajući mu tim neku meni nepoznatu vrijednost (otprilike kao da ga je kreirala Verica Rakočević lično).

Šta očekujete sada da vam kažem? Da neću nikad više otići kod Šaze rizikujući time zdravlje i potrošnju marke viška? Ne.

Pa ipak sam ja samo prosječna balkanwoman!

P.S. Ne preporučujem odlazak u prodavnicu polovne odjeće ovog tipa osobama sa: kardiovaskularnim, psihičkim, disajno-plućnim, dermatološkim i sl. tegobama i koje pate od aliumofobije – od bijelog luka, bromidofobije – od tjelesnih mirisa, ginekofobije – od žena, nizofobije – od bolesti uopšte, ohlofobije – od gužve (rulje) i konačno tanatofobije – od smrti.

Ivana

Ivana

Povezani postovi